top of page
  • Ana Spasojević

Brief s Anom: Ljudi putuju u svemir, a mi se ne možemo dogovoriti oko projekta

„Voditelji vode ljude, a njima treba podrška u tome. Voditelji su uglavnom izrasli iz vrsnih operativaca i nemaju sve vještine potrebne za vođenje ljudi, a često nemaju ni svijest što to točno znači. HR je centralno mjesto koje koordinira, potpomaže i facilitira napore uprave i voditelja u razvoju organizacijske kulture i dizajniranju organizacijskih procesa. U vođenju organizacije može se dogoditi da se zaborave tzv. ljudski aspekti posla, pa HR pomaže da se ti elementi inkorporiraju u planiranje budućnosti kompanije, uz standardne prodajne i ostale poslovne ciljeve.“



Monika Friščić je diplomirana ekonomistica i HR Manager u Poliklinici Bagatin. Za vrijeme studija bila je aktivni član međunarodne studentske organizacije AIESEC u kojoj je imala priliku voditi projekte te timove ljudskih potencijala. Tamo se zaljubila u HR, edukacije i treninge, osobni razvoj i organizacijski dizajn. Nakon što je diplomirala na temu organizacijskog dizajna i organizacijske kulture te završila jednogodišnje usavršavanje za ljudske potencijale, zaposlila se u poduzeću u kojem je do tada volontirala, a gdje je imala priliku naučiti kako raditi selekciju, procjenu rada zaposlenika, kako se mijenja organizacijska kultura, kako razvijati zaposlenike i druge HR procese. U Poliklinici Bagatin počinje raditi kao stručni suradnik, a 2017. postaje voditelj odjela te je u toj ulozi i danas.


Osim toga, kako su je oduvijek zanimali talenti i razvoj potencijala pojedinca, počela je surađivati i s jednom internacionalnom tvrtkom koja se kao vanjski edukator i coach bavi razvojem snaga zaposlenika i promjenom organizacijske kulture, a u međuvremenu je sa svojim kolegicama i prijateljicama otvorila udrugu kroz koju nastavlja raditi edukacije i coaching, za grupe i pojedince, u području osobnog i

profesionalnog razvoja.

 

Poliklinika Bagatin je vodeća poliklinika za estetsku kirurgiju, stomatologiju i dermatologiju u Hrvatskoj. Među 110 zaposlenih vlada atmosfera zajedništva, cijene se dobri odnosi, međusobno razumijevanje i poštovanje. Hijerarhija je plitka i u voditeljskom timu su uglavnom žene, kao i generalno u cijeloj firmi (više od 80% zaposlenika). Uprava Poliklinike, svjesna važnosti kontinuiranog razvoja, puno ulaže u zaposlenike, a s time u vidu pokrenuta je i Bagatin Akademija, kroz koju se s više od 50 stručnjaka radi na edukaciji prvenstveno medicinskog osoblja.


Ne-standardni HR


HR tim u Poliklinici Bagatin radi standardne procese HR-a na nestandardni način: employer branding, selekciju, organiziranje i izvođenje edukacija i coachinga, koordinaciju interne komunikacije, usklađivanje radnih procesa, posredovanje u komunikaciji među djelatnicima, osmišljavamo i provodimo interne inicijative sa zaposlenicima, povezujemo odjele kroz interne edukacije, podržavamo sve administrativne poslove. U timu nas je četvero, dvije ekonomistice, psihologica i sociolog, a najveći dio vremena ulažemo u selekciju, edukaciju i razvoj zaposlenika te podršku voditeljima u oblikovanju organizacijske kulture.


Generalno mislim da je najvažniji posao svakog tko radi da ostane čovjek i da prepozna čovjeka pored sebe. Često mi ljudi, i tu ne izuzimam sebe, idemo na posao i, iako je normalno da izlaskom iz kuće stavljamo masku na sebe, jer svoje ponašanje moramo u neku ruku prilagoditi situaciji, zna se dogoditi da odemo predaleko s time, zaboravimo na ljudskost, držeći se slijepo pravila i zadataka, ciljeva i rokova.


Ne bih radila za firmu s kojom vrijednosno ne rezoniram tj. s ljudima s kojima ne dijelim iste vrijednosti. I ne bih radila za nekog tko ne razumije važnost ulaganja u ljude jer bez potpore uprave, HR može raditi samo kozmetičke promjene.



Kada pronađeš ono što voliš raditi sve je dalje lako


Upoznavanje s talentima kroz metodologiju Gallup Strengths Finder mi je jako pomoglo da identificiram svoje snage i područja interesa i zato volim na tome raditi s drugima, da i oni otkriju svoj smjer i da uživaju u korištenju potencijala maksimalno koliko mogu u danim okolnostima. To radim u slobodno vrijeme kroz udrugu i zaista uživam u tome.


U Poliklinici volim ljude s kojima radim, volim vidjeti sretne i zadovoljne zaposlenike, volim priliku da kreiramo nešto novo i rješavamo probleme koji se putem pojavljuju. Generalno u HR-u najviše volim to što mogu raditi blizu temama koje me zanimaju (osobni razvoj, organizacijski dizajn) i što uvijek učimo nešto novo. U HR-u je izazov što se rezultati ne vide odmah pa to zna biti umarajuće i čovjek se može upitati koji je smisao, ali u takvim trenutcima važno je razumom odbiti takve misli i samo nastaviti dalje u zacrtanom smjeru, to je sve ljudski i normalno.


Feedback i zadovoljstvo


Uz sve ono što smatramo „pod normalnim“ (plaća, sigurno okruženje, edukacije, razvoj itd.) mislim da je

izuzetno važno ljudima kontinuirano pružati pravovremene i jasne informacije – o smjeru razvoja kompanije, o novitetima, o mogućnostima njihovog razvoja, osigurati im sigurno okruženje za otvoreni razgovor o potrebnim poboljšanjima (feedback) kao i kreirati kulturu pozitivnog feedbacka. Smatram da najčešće padamo na komunikaciji, ne samo mi u Poliklinici nego iz iskustva koje imam kroz rad u drugim firmama.


Mnogo je projekata dobro zamišljenih, no propadnu zbog neadekvatne komunikacije, što samih aktivnosti unutar projekta što među kolegama koji na njemu rade. Uprava i vodstvo mora pružati informacije i davati prostora ljudima da se izraze, da komuniciraju, da kreiraju. Snaga kompanije je u njezinim zaposlenicima, oni su ti koji su „na terenu“ i koji često znaju ono što „oni na vrhu“ uopće ne vide. Isto tako, zaposlenici nemaju širu sliku koju uprava i voditelji imaju, dakle opet je bitno da se i to prenosi.

Ovo je bolna točka u mnogim kompanijama, a često zbog nerazvijenih voditelja, koji ne znaju kako adekvatno komunicirati, voditi sastanke, osigurati prostor za povratnu informaciju i slično.


Mene osobno veseli kada mi se odmah kaže kada pogriješim ili kada se vidi da bih mogla pogriješiti, ako

nastavim smjerom u kojem sam krenula. Srećom, okružena sam ljudima koji se ne libe reći mi što misle i ta

otvorenost ide u oba smjera. Smatram da nema napretka ako se otvoreno ne komunicira. Naravno, treba biti

mudar i birati način i vrijeme te hrabar, zaista je teško ponekad dati negativan feedback jer se ljudi više usmjere na to da je taj razgovor težak, a manje na benefite koji proizlaze iz toga. Isto tako lijepo mi je dobiti pozitivan feedback, naravno. Mislim da se svugdje i uvijek iznova mora učiti kako dati feedback, ali isto tako i kako ga primiti, a taj se dio često zaboravlja.


Što je najgore što se može dogoditi?


Imala sam sreću što sam uvijek bila okružena poduzetničkim dušama koje imaju zdrav pogled na svijet i

business te sam u svakom svom voditelju i kolegi pronašla neki mentorski aspekt. Od iskrenog podržavanja da „budem najbolja verzija sebe“ do pitanja „što je najgore što se može dogoditi?“ koje mi je postavljeno još 2008. godine i koje mi je pomoglo da preuzimam neke „lude“ rizike. Jer zaista, većina stvari kojih se bojimo se ne ostvare. Doista važno mi je bilo naučiti primjenjivati lekciju „nemoj brinuti što drugi misle“, jer nažalost često zbog ljudskih obzira propustimo bitne stvari.


Nedavno mi je kolegica, kada smo raspravljale o smislu života i posla, rekla: Naš posao je ljubav. I to mi se baš urezalo u srce, kako je sažela ono što je na kraju dana važno, a to je da sam ostala čovjek, da sam vidjela osobu ispred sebe, da znam da sam dala najbolje od sebe što sam mogla i da nije poanta biti savršen nego posvećen onome što radiš, voljeti to. Iz te posvećenosti dođe sve drugo.




Ljudi putuju u svemir, a mi se ne možemo dogovoriti oko projekta?


U poslovnom okruženju mislim da je bitno imati povjerenje (u sebe i svijet) da se stvari mogu napraviti, neki to zovu proaktivnost, neki to zovu vizija, neki upornost, neki to zovu ludost, neki naivnost. Evo mene osobno

izrazito veseli kada vjerujemo da se nešto može napraviti i onda slijedimo tu viziju bez obzira na sve, pa i kada ljudi govore „to je nemoguće“ ili „to se ovdje ne može napraviti“. Ljudi putuju svemirom, a mi se ne možemo dogovoriti oko nekog projekta? Biti tako „malo lud“ je izuzetno teško jer smo općenito krhkog samopouzdanja, okruženi negativom, često umorni od svega, možda ni nemamo iskustvo da se može, pa na temelju čega onda vjerovati? Isto tako često ne znamo kako, a nismo dovoljno strpljivi ni s drugima ni sa sobom da naučimo. Dakle, ne odustajati i znati da su neuspjesi dio uspjeha, to je zaista vrijedna osobina za poslovno okruženje, jer sto puta dnevno nailazimo na prepreke te često doživljavamo padove. Da se razumijemo, pokazujem oba ponašanja, ali nastojim se što češće resetirati na „tvorničke postavke“, a to je da možemo.


Promjena je u primjeni!


Educiram se na Youtube-u, Podcastima, LinkedIn-u, pa čak i Facebooku… Audible, tečajevi na online

platformama za učenje (Coursera i slično), pretplata na newslettere eksperata u području osobnog razvoja i

razvoja HR-a, specijalizirana školovanja za HR (edukacije, coaching), HR konferencijama. Sve je toliko dostupno da ponekad moram sve ugasiti i napraviti detox od viška informacija. Također kako kaže moja prijateljica Anita Kanđera, business mentor: Promjena je u primjeni!, važno je razlučiti kada treba stati s unosom informacija i krenuti u realizaciju.“


Idealan tim i inspiracija


Idealan tim je onaj u kojem svaka osoba vjeruje da se stvari mogu mijenjati, osjećamo se sigurno i slobodno da kažemo svoje mišljenje, spremni smo čuti drugačija mišljenja i mijenjati svoje mišljenje, cilj tima se stavlja ispred osobnih interesa, ljudi su stručni i žele se kontinuirano razvijati, kako osobno tako i profesionalno, važno nam je da smo produktivni i da doprinosimo, spremni smo pomoći jedni drugima, različiti smo u stručnosti i tako se nadopunjujemo, imamo jasnu viziju kamo idemo i ciljeve kako ćemo to ostvariti, radi se pošteno i ne krše se moralna načela, ambiciozni smo i kreativni.


Nikada nisam imala onu jednu osobu koja bi me inspirirala i mislila sam da je to čudno dok nisam shvatila da je to zapravo OK i da nije poanta u tome da idoliziram jednu osobu nego da pronađem inspiraciju u svemu oko mene. Svi ljudi s kojima sam se okružila me u nečemu inspiriraju i to mi je potvrda da oko sebe imam prave osobe. Svaki prijatelj donosi mi neki spark, pa se uvijek nađe neka mudrost, koja proizlazi iz njihovog bogatog životnog iskustva te poteškoćama koje su prevladali.


Na poslu me inspiriraju zaposlenici svojom posvećenošću, kolege svojim idejama i proaktivnošću, vlasnici Poliklinike svojom vizijom, poslovni partneri svojom profesionalnošću. Vjerujem da svatko od nas može naći moment inspiracije u svakom danu i čovjeku pa i kod onih koji nam teško sjedaju, izbacuju nas iz takta i živciraju nas, eto i oni nas mogu inspirirati - da takvi ne budemo :).


Definicija uspjeha


Oduvijek mi je definicija poslovnog uspjeha bila raditi ono što voliš onako kako voliš. Moji kriteriji za uspjeh su od faksa bili: da radim za nešto što mi je srcu blisko, da to za mene ima dublji smisao, da radim u kreativnom, marljivom, zabavnom i predanom timu, da se stalno razvijam i učim, da u poslu mogu biti samostalna (da nemam nekog tko mi „stalno visi nad glavom“) i da dajem doprinos drugima (bilo pojedinačno bilo organizacijski).


Privatno gledano uspjeh mi je okružiti se s ljudima koje voliš, biti dobra osoba, dobar prijatelj, kćer, sestra, teta i koristiti vrijeme za dobre stvari na izgradnju sebe i drugih.


I za kraj…


Ja sam jedan tipičan „binger“ što se tiče knjiga i tečajeva tako da kad se nečeg uhvatim samo sam u tome –

primim se teme / autora i onda pročitam / preslušam sve njegovo i tako redom. Moja praksa je da si na početku godine odredim teme koje me zanimaju i javim ih svojim ključnim kontaktima (npr. moje teme za 2022. godinu su npr. leadership, management, psihoterapija i slastičarstvo). Meni to odlično funkcionira, jer na taj način dobivam knjige / tečajeve / aktivnosti koje su vezane uz željenu tematiku, a koje možda sama ne bih ni našla.

Općenita preporuka bi bila da svi pročitaju knjige od Viktora Frankla, počevši s klasikom „Man's Search for

Meaning“, a u leadershipu se često vraćam na Maxwella. Za preporuku konkretnih tečajeva mogu mi se čitatelji direktno javiti.

206 views
bottom of page